U velikoj životnoj ispovesti se prisetio zlatnih godina "Slatkog greha", detinjstva i burnih ljubavnih priča
Foto: UNAVečeras je u svim medijim odjeknula tužna vest da je kreativni direktor i osnivač "Grand" produkcije, Saša Popović preminuo u 72. godini, posle kratke i teške bolesti.
"Grand" producija je izdala zvanično saopštenje o njegovoj smrti, a preminuo u bolinici u Parizu, gde je poslednjih dana pristigao veliki broj njegovih prijatelja. Tamo se lečio, a porodica je bila uz njega do samog kraja.
Saša je prošle godine gostovao u emisiji "Una intervju" gde je u razgovoru sa Vojom Nedeljkovićem ogolio dušu i ispričao sve svom burnom životu, ljubavima, detinjstvu i karijeri.
Od ranog detinjsta, prvih koraka u fudbalu, pa do muzičke škole i vrtoglavog uspeha orkestra "Slatki greh".
"Ništa od toga više nisam želeo, imao sam jednu jedinu ljubav, a to je da postanem fudbaler. I zbog toga mi je jedino žao. Sa ove distance mi nije žao, jer da sam bio fudbaler, završio bih karijeru sa tamo 30 godina, a ja evo sledeće godine punim 70 godina i još uvek sam aktivan u oblasti u kojoj radim i koju volim, a to je muzika. Iako na početku muziku nisam hteo nikako,", rekao je na samom početku razgovora Popović i dodao:
"Toliko sam voleo fudbal i loptu da je to neverovatno. Sa šest godina sam mogao da pimplam da to nije normalno. Fudbal je bio moja preokupacija i najveća želja. Išao sam u Jovinu gimnaziju u Novom Sadu i sećam se kad smo igrali utakmicu na đačkom igralištu i ja dam gol, kaže profesor geografije 'petica do kraja godine'."

Ljubav prema muzici oduvek je bila deo Sašine porodice, a iako on sam nije to prepoznao u sebi, njegov otac ga je usmerio ka muzičkim vodama.
"Otac mi je kupio harmoniku, jer i on je svirao harmoniku, klavir i gitaru. Deda mi je bio sveštenik i svirao violinu. Muzika je tu bila prisutna u našoj kući. Otac me upisao u muzičku školu. Počela školska godina, septembar mesec... Išao sam u muzičku školu, ali to mi je bio najteži period školovanja do gimnazije. U drugoj godini gimnazije je bila prekretnica, nastavnica muzičkog je pravila gimnazijski orkestar, pitala je tad 'da li neko nešto svira, ako svira imaće povlastice' i ja dignem ruku. Kaže ona 'odlično, ponesi harmoniku sledeći čas', tražila je da joj odsviram pesmu 'Tamo daleko', kad su čuli kako sviram oni su svi bili u transu. Svirao sam tad Čombeta, Tozovca, Cuneta, starogradske pesme, sve to u malom prstu sam držao, ona se oduševila, drugari, oni svi, prvi put su to čuli, oduševili se."
Godinama se lomio između muzike i fudbala. Iako je sport bio njegova prva ljubav, odlučio je da ostane u muzici, jer je već sa svoje 22 godine oformio svoj orkestar.
Sašini roditelji su teško prihvatili njegov odlazak sa fakulteta u trećoj godini, međutim, ubrzo su shvatili da se ozbiljno bavi muzikom.
"Kad sam im rekao, to je bio pakao u kući, ali rekao sam im da sam napravio orkestar, nas četvorica i dve pevačice. Imali smo probe u podrumu moje zgrade u Novom Sadu, to je bilo iznenađenje za moje roditelje. Nisam bio zadovoljan sa tim orkestrom i 1977. godine sam napravio 'Slatki greh'. Tu mi je otac mnogo pomagao, roditelji su mi u Italiji kupili ozvučenje, mikrofone, nove instrumente. Imao sam sve instrumente, samo nisam imao muzičare, onda sam počeo da skupljam orkestar. Imali smo potpisan ugovor za svakog muzičara 200 maraka, a ja sam njih plaćao 400 maraka, tu razliku u plati je dotirao moj otac, puno mi je pomogao."
Članovi orkestra "Slatkog greha" nisu se često menjali, ali su tri pevačice obeležile profesionalnu eru ovog benda, a najpoznatija od njih biće zauvek Lepa Brena.
"Imali smo Bugarku, jednu pevačicu, ona je bila super. Posle nje je došla Spasa i na kraju Brena. Svirali smo u hotelu 'Putnik' i imali platu od hiljadu maraka po čoveku, što je bila najveća plata za hotelski bend. I Brena je pevala za te pare. Posle toga smo dobili ponudu za Beograd, pevali smo u Tašu, ali za 500 maraka po čoveku. Jednoglasno smo doneli odluku da idemo za Beograd i da za manje para sviramo kako bi nas videli i kako bismo nešto snimili i napravili karijere. Slušao nas je Toma Zdravković, to je bilo 1981. godine, ali nas je izvređao, nismo mu se dopali, ali bio je tada mortus pijan. Dolazili su nam na svirke Lepa Lukić, Tozovac, Cune, svi su nas slušali, bili smo najpopularniji hotelski orkestar."
Popularnost je iz dana u dan rasla, a karijeru im je obeležio i čuveni menadžer Radoslav Raka Đokić.
"Prošlo je deset godina, imali smo kancelarije u Domu Sindikata. Dolazi Toma Zdravković, kaže zna za 'Slatki greh', i ja mu kažem 'Izvređao si nas, rekao si ko vas je doveo i da idemo u tri lepe'... Raka Đokić je i nama i Tomi tada bio menadžer i odlučio je da napravi oproštajnu turneju Tome Zdravkovića. Sve je bilo puno, velika turneja... I prošlo godinu dana, kad Toma potrošio sve pare, traži novu turneju i da se zove 'Toma Zdravković-Evo me opet. To je bilo godinu dana pre smrti i nije dobro prošlo."

Na jedan nastup orkestra došao je i Milutin Popović Zahar.
"Zahar je u to vreme bio jedan od najjačih likova na estradi. Došao je da nas gleda, razneli smo salu na tom koncertu. Posle smo seli za sto i Zahar kaže - 'vidi momče, vi niste loši, a ova Bosanka, onako, prosečna...' Ubio me na mestu. Ali nam je zakazao sastanak. Rekao sam Breni šta je rekao, a ona poludela, šta nije rekla za njega, sve mu je psovala, ali smo ipak otišli kod njega kući da čujemo šta ima da kaže."
Kompozitor Milutin Popović Zahar im je tada ponudio pesmu "Čačak, Čačak", nakon koje su ostvarili veliki muzički uspeh.
"Odemo mi kod Zahara kući, nas šestoro, Brena sedma, jedva smo ga našli. Zvonimo, otvara nam vrata njegova tadašnja supruga Goca Lazarević. Kaže on 'slušao sam vas sinoć, repertoar, katastrofa... Sad ću ja vama dati hit, da vi vidite šta je pesma' i krene Goca da peva 'kaže meni dilber moj, Čačak, Čačak...' mi zabezeknuti, sviramo Abbu, Betovena, svetske hitove, a on nama prodaje 'Čačak, Čačak'. Mi k'o popišani, a on kaže 'ovo je hit deco, a ono što vi pevate je zabava za hotelske goste.' Izašli mi na parkingu, okupili se i kažemo 'koji smo moj dolazili, ovo je matora budala, pravi nas budalama'. Otišli mi u Kikindu, napravili dar-mar, prošlo je jedno deset dana i u nekom trenutku kaže Brena 'daj da naučimo tu pesmu što nam je dao Zahar'. I konobari kažu, dobra pesma, kuvarica izašla kaže 'ko to peva', mi ne verujemo."
"To veče smo sedam puta svirali 'Čačak', i publika traži još. Kažemo Zaharu, svi gosti pevaju jer je toliko laka pesma. Zahar je stvarno bio mozak i inovator. U narodnu muziku je uveo taj disko ritam i to je stvarno bilo ispred svog vremena tada. Kao i Raka Đokić, najveći menadžer svih vremena, danas teško da imamo menadžera kao što je bio Raka Đokić. To je bilo tri dana po dva koncerta", zaključio je Saša Popović u emisiji "Una Intervju" sa Vojom Nedeljkovićem.
Nakon životne ispovesti, prisetio se perioda kada su Lepa Brena i "Slatki greh" bili na vrhuncu karijere i punili najveće hale, dvorane i stadione širom Balkana. Najupečatljivija je ipak turneja u Bugarskoj, kada su nakon jednog koncerta u Petriču uspeli da dođu do čuvene Baba Vange.
"Baba Vanga se desila... U Sofiji je bio koncert pred 100 hiljada ljudi. Radili smo 25 gradova u Bugarskoj, ludilo od turneje. Nijedan grad nije bio ispod 25-30 hiljada. Petrič je mesto gde je živela Vanga, tamo je i oslepela. Tu je bio stadion takođe i tu smo prodali 35 hiljada karata, ali do Vange nismo mogli da dođemo zato što kod nje treba da se najaviš, godinu dana ranije, neko čeka i po dve godine."
"Međutim mi smo uspeli da dođemo do Vange preko Ministarstva kulture Bugarske. Oni su nam to organizovali. Jedna žena je došla u hotel gde smo bili u Petriču. Rasprodato sve, jedna žena dolazi kod Brene i mene i donela nam po dve kocke šećera i kaže 'Ovo ćete saviti u salvetu, staviti ispod jastuka i tako ćete da prespavate. Sutra kad dođete do Vange, to ćete joj dati, ona će uzeti to, ne smete ništa da joj dajete, novac, zlato i slično, ona od države dobija sve'."
Brena i Saša su poslušali šta im je žena rekla i već sledećeg dana uputili su se ka kući Baba Vange.
"Došao kombi po nas, idemo kroz neku šumu, kad ono rampa, kao carinik izađe, pregleda pasoš, mi nastavimo. Imali smo možda jedno 500 metara do nje, tu je jedna litica, a ispod je njena kuća. Tu je ona stanovala, a kad je udario grom, tad je ona oslepela. Grom je udario tačno tu u drvenu kućicu, odmah iznad je litica, planina. Mi prilazimo tome, a sa strane ljudi, šatori, čekaju svoj termin. Brena i ja tu uđemo, svi smo mi znali da su tu bili razni državnici, sportisti, priča se i Tito da je bio."

"Seli smo, ona je to uzela, a priča bugarsko-srpski. Ali sve je razumeš, znala je srpski dovoljno da tečno priča. Uzme ona ta dva šećera, kaže mi 'Skini naočare', a slepa je... I ja da proverim kažem joj 'Znate, ja ne nosim naočare', a ona kaže 'Ili skini naočare ili ću te sad oterati odavde'. I ja vidim da je ona ozbiljna. To je bila 1990. godina, avgust, a ja u januaru te godine dobio austrijske papire i kupio neku Tojotu, nisam morao da platim carinu. Kaže ona meni 'Imaš 37 godina, otac ti je poginuo u saobraćajnoj nesreći, lep ti je ovaj crveni auto što si kupio, a ove papire što si sredio, to čuvaj, ali neće ti trebati. Majka mora da pali sveću za slavu, to je upozori, to mora'. Ja se odsek'o. Onda kad je počela da priča dalje ja se mislim ova žena... Da li je to njoj neko rekao ili šta..."
"Mi smo tad bili na vrhuncu slave, a ona kaže 'To što radiš, ta grupa, to će da traje još godinu dana i nema više, raspašćete se'. Brena i ja se gledamo, a ona kaže 'Ali ti ćeš pevati, snimaćeš pesme'. Brena i ja se gledamo u šoku. 'Ali u 48. ti ćeš biti veliki direktor, vodićeš celu estradu tamo kod vas, organizovaćeš sve i voditi ih'."
Osim ljubavnih predviđanja, Baba Vanga mu je rekla i kada će umreti.
"Ja je pitam kada ću se oženiti, a ona kaže 'Narednih šest godina se nećeš oženiti'. Reko 'Vanga kako se neću oženiti u narednih šest godina, devojka mi je u četvrtom mesecu trudnoće', a ona 'A ta crna žena, nema od nje ništa, a ni od tog deteta'. Pita 'Hoćeš da kažem kad ćeš umreti', Brena neće ni da čuje, a ja rekoh kad je sve već ovo izlupetala nek kaže. 'Umrećeš u 86. godini prirodnom smrću, zaspašćeš i nećeš se probuditi'. Bože kad napunim 85 godina, svaki dan kad legnem moram da razmišljam da li ću se probuditi ili ne."

"Breni je rekla 'Ti ćeš se udati za čoveka u belom, u beloj uniformi', mislila je na Bobu. Brena meni odmah rekla da izađem, a za mene sve slušala. Sledeće godine je počeo rat i mi smo morali da se raspadnemo, jer smo sastavljeni iz različitih nacija, a ja sam kasnije počeo i da pevam, četiri ploče snimio i gotovo. 1998. godine sam postao direktor, odnosno vlasnik 'Granda'. Tačno posle šest godina sam se i oženio Suzanom", otkrio je Saša Popović u poslednjem intervjuu za UNA TV.
NAPOMENA: Komentarisanje vesti na portalu UNA.RS je anonimno, a registracija nije potrebna. Komentari koji sadrže psovke, uvrede, pretnje i govor mržnje na nacionalnoj, verskoj, rasnoj osnovi ili povodom nečije seksualne opredeljenosti neće biti objavljeni. Komentari odražavaju stavove isključivo njihovih autora, koji zbog govora mržnje mogu biti i krivično gonjeni. Kao čitatelj prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa Vašim načelima i uverenjima. Nije dozvoljeno postavljanje linkova i promovisanjedrugih sajtova kroz komentare.
Svaki korisnik pre pisanja komentara mora se upoznati sa Pravilima i uslovima korišćenja komentara. Slanjem komentara prihvatate Politiku privatnosti.







