Ovo otkriće je mnoge zapanjilo
Foto: PixabayIstraživanje je pokazalo da 100 odsto uličnih pasa ima vučje poreklo, a od rasnih najviše prednjače čehoslovački vučjak i sarloški vučiji pas.
Oni mali pahuljasti psi koje vidite kako šetaju ulicom možda izgledaju slatko, ali oprez, verovatno u sebi nose malo vuka. To je otkriće koje su u ponedeljak objavili američki naučnici, iznenađeni spoznajom da gotovo dve trećine svih rasa ima merljivu količinu vučjeg DNK.
I nije reč o genetskom ostatku iz vremena kada su se psi izvorno razvili iz vukova pre oko 20.000 godina, već umesto toga ukazuje na to da su se domaći psi i divlji vukovi međusobno ukrštali u poslednjih nekoliko hiljada godina.
"To ne znači da “vukovi ulaze u vašu kuću i "kvare" vašeg kućnog ljubimca", rekao je za AFP Logan Kistler, kustos u Smithsonian muzeju prirodne istorije i koautor nove studije.

Čini se da je to uticalo i na veličinu, njuh pa čak i na ličnost modernih pasa, rekli su naučnici.
Psi i vukovi mogu imati zajedničko potomstvo, ali se smatra da je ukrštanje retko.
"Pre ove studije, vodeća nauka je sugerisala da, da bi pas bio pas, ne sme da ima mnogo vučjeg DNK, ako uopšte sme da ga ima", rekla je glavna autorka studije Odri Lin iz Američkog muzeja prirodne istorije.
Da bi saznali više, tim je analizirao hiljade genoma pasa i vukova iz javno dostupnih baza podataka. Otkrili su da preko 64 odsto modernih rasa ima vučje poreklo, a čak i mala čivava ima oko 0,2 odsto.
"To je potpuno logično svakome ko ima čivavu", našalila se Lin.

Čehoslovački vučjak i sarloški vučji psi imaju najviše DNK vuka, do 40 odsto.
Među rasama koje se obično drže kao kućni ljubimci, sa najviše procenata bio je veliki englesko-francuski trobojni gonič, sa oko pet odsto vučjeg DNK. Hrtovi poput salukija i avganistanskih hrtova takođe su visoko rangirani.
Iako psi sa vučjim DNK teže da budu veći, to nije uvek slučaj - na primer, bernandinac ga nema.
Istraživanje je takođe pokazalo da 100 odsto seoskih pasa, koji žive među ljudima, ali nisu ničiji kućni ljubimci ima vučje poreklo. Kistler je pretpostavio da bi seoski psi, koji imaju više prilika za kontakt sa vukovima, mogli da objasne način na koji DNK vuka ulazi u genski bazen pasa.
Ženke vukova, odvojene od svog čopora zbog ljudskih aktivnosti poput uništavanja staništa, mogle su da se pare sa lutajućim psima.
Istraživači su takođe uporedili svoje nalaze sa opisima ličnosti raznih rasa koje koriste kinološki klubovi.
Rasama sa malo ili bez vukovog DNK češće su pripisivane osobine poput prijateljske naravi, lakog treniranja i privrženosti. S druge strane, psi sa više vukovog DNK češće su smatrani sumnjičavim prema strancima, nezavisnim, dostojanstvenim ili teritorijalnim.
Studija je objavljena u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences.
NAPOMENA: Komentarisanje vesti na portalu UNA.RS je anonimno, a registracija nije potrebna. Komentari koji sadrže psovke, uvrede, pretnje i govor mržnje na nacionalnoj, verskoj, rasnoj osnovi ili povodom nečije seksualne opredeljenosti neće biti objavljeni. Komentari odražavaju stavove isključivo njihovih autora, koji zbog govora mržnje mogu biti i krivično gonjeni. Kao čitatelj prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa Vašim načelima i uverenjima. Nije dozvoljeno postavljanje linkova i promovisanjedrugih sajtova kroz komentare.
Svaki korisnik pre pisanja komentara mora se upoznati sa Pravilima i uslovima korišćenja komentara. Slanjem komentara prihvatate Politiku privatnosti.







